Monitor vlasništva medija za 2020. godinu

Reporteri bez granica / Januar 2021.

Monitor vlasništva medija je napravljen s ciljem održavanja javne baze podataka o listama vlasnika masovnih medija. Misija Monitora jeste da otkrije rizike koji prete medijskom pluralizmu kroz koncentraciju vlasništva medija. Napravljen je od strane nemačkog ogranka organizacije Reporteri bez granica, čiji je cilj odbrana slobode medija i prava na informisanje bilo gde u svetu.

Četiri najveća vlasnika na tržištu televizije, a jedan od njih i Javni medijski servis, drže ukupno dve trećine procenta gledanosti u Srbiji. Slična koncentracija se može naći i u oblasti štampanih medija, gde četiri najveća vlasnika – Ringier Axel Springer, Adria Media Group, Insajder Tim i Kompanija Novosti – imaju ukupno 63% od svih čitalaca. Na tržištu radija, malo više od polovine sluša stanice četiri kompanije – S Media Team, Maxim Media Group, Javni medijski servis i Antenna Group. Ovakva koncentracija publike predstavlja pretnju medijskom pluralizmu. 

Istraživanje takođe pokazuje visok nivo intermedijske koncentracije audio-vizuelnog, štampanog i online sektora. Dominantan je položaj Javnog medijskog servisa, a njega prate Pink, Antenna Group, S Media Team i Maxim Media koji su najjači privatni/komercijalni igrači u sektoru elektronskih medija. U Srbiji nema kompanije koja je dominantna u sva četiri medijska sektora – TV, radio, štampa i online. Veliki vlasnici TV kanala često imaju i radio kanale, dok izdavači štampanih medija često imaju online izdanja. U ovom poslednjem dominiraju Ringier, Adria Media i Insajder Tim.

Uticaj države

Medijsko tržište je malo i pod ekonomskim pritiskom. U Agenciji za privredne registre se nalazi 1600 registrovanih medija, ali je ovaj broj veći zbog slabe regulacije medijskog sistema. Radio televizija Srbije i Radio televizija Vojvodine se finansiraju iz državnog budžeta. Pored toga, oni se takmiče sa drugim medijima na sve manjem tržištu reklamiranja koje je vredelo 176 miliona evra u 2016. godini. Ovakva situacija nije održiva za sve medije koji postoje u Srbiji. 

Zbog nedostatka dugotrajnog kapitala, država i dalje igra značajnu ulogu i ima uticaj na medijsko tržište. Ona kontroliše medije kroz vlasništvo. Javni fondovi se dele arbitrarno i netransparentno, najčešće u koristi pro-režimskim medijima, bez jasnih i merljivih kriterijuma, javne kontrole ili revizije. Godinama je država kroz svoja ministarstva i javna preduzeća najveći oglašivač u zemlji.

Ne samo što vrši pritisak vlasništvom i raspodelom sredstava, već selektivno sprovodi poreske zakone – bankovni računi medija kritično usmerenih prema vlastima često znaju da se suoče sa blokadom računa zbog neplaćanja poreza, što nije slučaj sa pro-režimskim medijima koji i pored neplaćenog poreza nesmetano rade. Ne zna se tačna količina sredstava koja se kao pomoć dodeljuje od strane države niti kroz budžete za oglašavanje ali oko 20% procenata novca se dodeljuje kroz kompetetivne procese.  Zbog ovog odnosa zavisnosti, mnogi mediji postaju propagandna sredstva vlastima. Ovo je bilo vidljivo tokom predsedničkih izbora 2017. godine kada je Aleksandar Vučić – i kandidat i premijer istovremeno – imao 10 puta više vremena na nacionalnim televizijama nego svi ostali kandidati zajedno. Kritički mediji se uglavnom mogu naći online – u pitanju su Centar za istraživačko novinarstvo Srbije (CINS), Mreža za istraživanje kriminala i korupcije (KRIK), Balkanska nezavisna istraživačka mreža (BIRN) i veb sajtovi Istinomer, Insajder, Cenzolovka, Južne vesti i Voice. 

Bez transparentnosti u vlasništvu nakon privatizacije

U procesu privatizacije medija koji je otpočeo 2015. godine, država je trebalo da se odrekne vlasništva u oko 75 medija. Za samo polovinu je završena privatizacija, iako je proces zvanično gotov. Samo 34 medija je privatizovano, dok je ostatak zatvoren, ostavljajući više od 1000 novinara bez posla. Mnogi biznismeni bliski vladajućoj političkoj partiji je kupilo niz manjih medija. Prema istraživanju BIRN-a i Reportera bez granica, oko 48 medija u Srbiji ima netransparentnu vlasničku strukturu kao što je to slučaj sa Večernjim novostima i Politikom. Za većinu medija i povezanih kompanija su podaci o vlasništvu ipak bili dostupni preko Agencije za privredne registre. 

Lokalna koncentracija medija ispod radara

Mediji su posebno regulisani dobro definisanim zakonima koji opet ne pokrivaju dobro online medije. Granica koncentracije je postavljena veoma visoko, tako alarmirajući vlasti samo ukoliko dostigne 35% publike. Stanje na lokalu je često ispod radara i dalje od očiju javnosti. Regionalni i lokalni mediji jedva dostižu 1% gledanosti i kada su spojeni u jednu vlasničku strukturu ne potpadaju pod monitoring koncentracije u pravnom smislu, iako učestvuju u formiranju lokalnog informativnog izveštavanja.